Da za život

Prosinac bi trebao biti jedan od najljepših mjeseci u godini, jer je sav okićen. Prije svega blagdanima, njihovim značenjem i svim onim što blagdani nose ili bi trebali nositi sa sobom. Međutim, iz godine u godinu imam sve jači osjećaj da se ljudi sve manje raduju tim danima. Već tjednima ranije se uglavnom govori o tome kako se «moraju» kupiti pokloni, a za što se ima sve manje vremena, ideja i novaca. Moraju se ispeći i kolači, očistiti stanovi, kupiti i okititi borovi, skuhati i pojesti obilni blagdanski obroci. Mora se družiti se sa (ne)dragim članovima obitelji ili smo zbog različitih razloga prisiljeni biti sami dok su drugi okruženi dragim članovima obitelji.

Sve se više mora ili smo prisiljeni, a sve manje želi ili raduje. Mnogi bi najradije prespavali zimski san tih dana i probudili se s početkom proljeća i ljepšeg vremena. Ima i onih koji se odlučuju na najgore, pritisnuti osjećajem promašenosti koji posebno izvire na površinu izazvan lažnim blještavilom koje agresivno vrišti na nas sa svih strana. Sve je više laži, farsi, maski, besmisla i osamljenosti, a sve manje ljubavi, povezanosti i pravog smisla blagdana.

Ne bi to trebao biti smisao blagdana, međutim pitam se je li moguće bitno drugačije obzirom na okolnosti u kojima živimo, barem u velikim gradovima. Je li prirodno da trgovački centri rade do 20 sati na Badnjak? Osobe koje tamo rade isto imaju obitelji. Je li prirodno da se većina poslovnih planova i pregovora obavlja upravo u prosincu? Gledajući prirodni ciklus i nije, jer priroda zimi odmara i priprema se za proljetnu obnovu. Je li prirodno da se natrpavamo teškom hranom i pićem, opterećeni natrpanim blagdanskim stolovima? Većina životinja spava zimski san, no i njih smo skoro istrijebili, da nas ne podsjećaju na prirodu i prirodne cikluse. Je li prirodno da tih dana provodimo zavaljeni ispred TV ekrana bombardirani komercijalnim filmovima sa porukama kupi, imaj pod svaku cijenu, otmi, bori se, ubij, … u pauzama kojih nad nama vrše još jaču lobotomiju reklamama u kojima nas uvjeravaju zašto je naš život besmislen bez proizvoda koje nam nude. Ah, da, imamo i vijesti i razne političke emisije u kojima nas upozoravaju na rastuću krizu, nezaposlenost, odljev mladih umova, loš školski sustav, političare koji ne mogu uspješno voditi niti svoje poljoprivredne apoteke a vode jedan od segmenta privrede koji bismo trebali razvijati jer imamo prirodne predispozicije (ako već ne ljudske ili kapitalne).

Ima i super primjera, kao izgradnja hidrocentrale na 4-metarskom slapu u Pleternici koja će prihodovati za općinu 25% proračuna, a za što je općina ishodovala dozvole nekoliko godina i potrošila ogromnu količinu nepotrebnih novca. Postoji i jedna uspješna riječka firma koja projektira brodove za strance. Tko je rekao da izvozimo umove, ipak nešto od njih ostaje u državi?! I usude se reći da su zadovoljni i da primaju minimalnu neto plaću od 12.000 kn. Svaka im čast, jer sve je manje onih koji se usude priznati da primaju plaću. Ili da primaju plaću na crno. Ustvari, da nema plaća na crno, ne znam tko bi trošio po trgovačkim centrima koji su i na Badnjak u 20 sati još uvijek puni. Vlasnici tih centara ipak rade za narodne mase, udovoljavaju njihovim željama, jer gdje bi oni kupovali da su centri zatvoreni?!

Tih dana kada se manje ili ništa ne radi, ako isključimo one koji ne rade na tržnicama, trgovinama, pekarama, mesnicama, … čuju se sa svih strana već poznati razgovori u kojima se sočno kritizira postojeća vlada i sustav. I ne kažem da ih ne treba kritizirati, jer rezultati u svakom slučaju ne govore da tamo sjede ljudi koji znaju svoj posao. Međutim, u tim kritikama se mijenjaju samo imena, a sve ostalo ostaje isto. Naime, kritiziramo već godinama, istim riječima, na isti način. Dobro, možda se ipak nešto promijenilo, jer su u međuvremenu naše kritike još ogorčenije i sočnije. Međutim, i dalje biramo iste ili slične ljude na vodeće pozicije. Hrvati očito moraju imaju kao vođe autokrate ogromnog ega ili apetita, bilo materijalnih ili političkih, jer to su glavne karakteristike svih naših dosadašnjih vođa. Oni pametni, kreativni i sa pozitivnim namjerama brzo nestanu sa scene ili ih se proglasi idealistima ili utopistima. Ako sami ne žele otići, ne uplašivši se raznih prijetnji i podvala, već im se nešto nađe da ih se brzopotezno makne. Pitam se samo tko bira sve te ljude?! Nekako mi zvuči previše utopijski da su baš svi došli do vlasti na prevaru. Ipak ih biramo mi Hrvati. Mi smo stvorili takve političare, vlasnike tvornica, trgovačkih centara, banaka (imamo li još koju nacionalnu?), menadžere, (ne)radnike.

Čujem i da se učitelji žale da su tiranizirani od strane djece i traže način da se zaštite. E, to mi je nekako od svega najžalosnije, jer odrasli, educirani i ljubavlju i entuzijazmom ispunjeni ljudi koji su se odlučili na plemenito zanimanje obrazovanja mlađih naraštaja, uprkos tome što su svjesni da od redovnih mjesečnih primanja neće moći živjeti čak niti prosječnim građanskim životom, traže pomoć od države da ih zaštiti od onih kojima žele služiti. I pitam se tko odgaja takvu djecu od koje se učitelji moraju štititi?! I pitam se tko je stvorio takav sustav u kojem djeca imaju pravo ili mogućnost tiranizirati učitelja? I kome sve to služi? Djeci? Odraslima? Hrvatskoj?

I pitam se kome ili čemu služe «takvi» blagdani? I pitam se jesu li možda sve više u pravu oni koji žele prespavati te dane ili još uvijek postoji luč nade u srcima pojedinih ljudi i je li ta luč dovoljno jaka da napravi lomaču koja će spaliti sve ono što nam više ne služi i otvoriti put za sve ono pozitivno i lijepo čemu blagdani služe.

Možda sam idealista ili utopista, no vjerujem u bolje sutra. Ustvari, ne u sutra, nego u danas. Odlično i lijepo. Dovoljno je samo da ugasimo televizore i okrenemo se prema svome djetetu, partneru, roditelju, prijatelju. Dovoljno je da svatko svojim primjerom kaže NE svemu onome što nije prirodno (ja sam iznijela maleni dio onoga što meni nije prirodno) i prema tome živi svoje živote. Recimo DA životu i pravom smislu blagdana, a to je ljubav, radost, mir, obitelj, zajedništvo i svijetla budućnost. Svatko za sebe. A kroz to svi za sve. I nestati će svih onih korumpiranih osoba koji nastaju u redovima svih nas koji već godinama govorimo DA svemu onome što je suprotno životu. DA ZA ŽIVOT.